1.10.04

ŽIVOTNE PORUKE

Poruka života
(mojoj baki)



Što je zapravo život?
Trenutak u vječnosti.
Možda samo iluzija stvarnosti,
Ili grčeviti bijeg od smrti.

Je li život stvaran?
Osjećamo li ga svom svojom biti?
Živimo li ga?
Ili životarimo?

Jesu li ovi sati, dani, godine
Samo divlja bujica koja vrtoglavom brzinom prolazi kraj nas?
Ili, možda, ipak osjećamo vrijeme.

I kad se u jednom trenutku pogledamo u ogledalo.
I vidimo sijede vlasi, naborano lice,
Vrijeme kao da nam postaje bliže.

Čini nam se da je cijeli život bio samo vjetar,
Vjetar koji juri, ruši, diže...
Čini nam se da je moglo biti bolje, ljepše, potpunije.

Ali u tom trenutku, kada smo stari,
Nemojmo žaliti za izgubljenom prošlošću.
Ona se ionako nikada neće vratiti.

Treba živjeti i uživati
Tu gdje smo i kakvi smo.
Netko potpuno nemaštovit rekao je da je starost ružna.
Neka nesenzibilna osoba izmislila je da je to tužno doba.
Zašto bi bilo?

Starost treba prihvatiti kao životno doba,
Trenutak u životu kada se ponosimo iskustvom
I oduševljavamo unuke pričama iz djetinjstva.
Kad se osjećamo da smo potrebni i voljeni.

Nema sretnijeg čovjeka od onog koji ima djecu i unuke
Koji nije sam i nikada to neće biti.
Koji osjeća da jedan dio njega živi u njegovom potomstvu
I da jedan dio njega nikad neće nestati.

Za to se isplati živjeti, zar ne?

Zar nije lijepo vidjeti unuku kako pokušava nešto skuhati,
Oponašati baku?
Zar nije lijepo čuti unuka koji kaže
?bako, ako te svi napuste, ja ću se brinuti o tebi??
zar to ne grije jedno srce zauvijek?

O, da, starost može biti lijepa,
Itekako lijepa,
Ako na tren zaboravimo bolesti i uživamo.
Ako se potrudimo da živimo sada, ovoga trena.
Da ne mislimo na sutra,
Da nas ne muče brige,
Već da se osjećamo ugodno.

Jer život je samo jedan, jedini, neponovljiv.
Proživimo ga zadovoljno,
Bez obzira na sve.

Ničea, 14 godina


Mudrosti prošlih tisućljeća

Citirat ću što je rekao glasoviti američki pjesnik Henry Wadsworth Longfellow:
?Ne gledajte na prošlost s nostalgijom - ona se neće vratiti. Pametnije je djelovati na sadašnjost - ona je vaša. Krenite u neizvjesnu budućnost bez straha i hrabra srca.?


I Biblija kaže u II. Poslanici Timoteju (1;7):
?Bog nam nije dao duh bojažljivosti, već duh snage, ljubavi i trijeznosti.?

To znači da svoje sumnje i strahovanja zaboravim, da iskoristimo mudrost koju smo stekli u svom sadašnjem položaju, snagu i sredstva što ih sada imamo, da budemo spremni i voljni mijenjati se, prihvatiti međusobne razlike, ljubeći jedni druge, pa krenuti hrabro i sa samopouzdanjem u novo tisućljeće i dalje.


Boriti se sa samim sobom
najveća je bitka
Pobijediti samog sebe
najveća je pobjeda.

Logan

Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugom žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svim jednako se divimo.
Tin Ujević


Jak je nedvojbeno tko pobijedi drugog,
dušu moćnu ima tko pobijedi sebe.
Lao-tze

IZ PSIHIJATRIJSKE BOLNICE VRAPČE

Sjećam se ?


Dosta je meka srca

Ne treba mi puno da se sjetim svoga oca u alkoholiziranom stanju. To je ionako bilo nedavno. Kada bi došao s posla, činilo se da je O. K. ali ne zadugo. Otišao bi u dućan i ?malo? si cugnuo. Pivo za pivom i tako 2-3 sata, postaje ?koma?. Dođe kući, upali TV, malo prokomentira loš program. Tu i tamo zakačimo se za neku temu. Inače, dok je pun piva, ima puno energije za svađu, ali to mu ne uspijeva, jer ja se maknem u sobu, a on produži u svoju i odspava, i tako dalje? Uvijek ista priča.
U biti je on jako dobar čovjek. Kad bi došao do zaključka da je pogriješio, odjurio bi skoro neprimjetno u dućan i kupio čokoladice, bonbončiće i te sitnice.
Dosta je meka srca i mislim da će se uspjeti izliječiti, jer već je napravio prvi korak.

Josipa, 16 god.

Sjećam se,

čuvši za temu, mislima se vraćam u prošlost, i pokušavam se prisjetiti nekog detalja u mom životu koji je za mene ostavio dublji pečat. I priznajem nije mi lako. Vraćam se u vrijeme kad sam uživao u alkoholu ne razmišljajući da ću jednoga dana morati zatražiti pomoć u ovoj bolnici. Bilo je lijepih dana, jer alkohol je i stimulans. Da li je to zaista istina?
Da, meni je bilo lijepo u trenucima i danima dok su se usnice natapale alkoholom. Bilo je pjesme, veselih šala i viceva. Da, društvo za šankom sve stari znanci i prijatelji. Ruši rundu za rundom, tijela sve više upijaju alkohol, raspoloženje raste. U zadimljenoj birtiji konobarica pojačava muziku i ona nam se pridružuje u pokojoj rundi. Pristižu novi gosti, neki više neki manje poznati i oni počaste moje društvo s ponekom rundom pića. Časte oni nas a moje društvo vraća čašćenje duplim rundama. Nitko od prisutnih ne pita za vrijeme. Koji je sat? Kako je vrijeme vani? Što li sada rade naši dragi doma? Nitko o tome u tim trenucima ne razmišlja, jer lijepo nam je sad i to treba potrajati. Kasni je sat, trebalo bi možda poći? Ne, još jedna runda za put. Društvo se napokon rastaje, jer i konobarica bi rado zatvorila lokal i išla doma. Konačno izlazimo van. Sjećam se više kao u magli da sam otključao ulazna vrata i na prstima, da ne probudim svoje ukućane, ušuljao se u krevet. Odjednom čujem zvonjavu sata. Pa zar je već jutro? Zar je to znak da se moram ustati i krenuti na posao? Na žalost istina je. Ustajem sav mamuran i osjećam se kao da me je pregazio tenk. Dok se spremam na posao stalno razmišljam o prošloj noći, obećavam sebi: ?Ne neću se nikad više ovako napiti, danas neću ni probati alkohol!? Gotov sam, odlazim autom na posao. Prolazim pokraj birtije u kojoj smo do kasnih sati sinoć pili, odjednom nešto me vuče u nju. Pitam sebe, da li da stanem na jednu rundu ili ne. Ipak ću stati. Moje obećanje samom sebi pada u vodu! Prekršio sam si zadanu riječ, nisam izdržao zovu pića. Nije to prvi put. Odlazim ipak na posao, odrađujem svoj radni dan. Već je 15,30 sati. Glava se razbistrila. Krećemo doma, odjednom zov prijatelja preko puta posla, hajdemo na jednu rundu! Pa idemo jednu popiti neće nam biti ništa. Da li stvarno neće? Odlazimo na rundu. A u podsvijesti mi zvoni, zar ću i danas kao i prethodnog dana?

Vjekoslav B.

Sjećam se alkohola

- lijepog i bezbrižnog djetinjstva do 16 godina
- užasa prvog opijanja, jutarnje mučnine, crvenila i pokajanja zbog laganja mami koja mi je pružila sve, ali i nekakvog ? ponosa ? pred dečkima iz klape zbog količine ispijanja pića. Bio sam frajer.
- sjećam se desetak, sada mislim, ružnih godina dok me nije ?stresel? delirijum tremens.
- zatim dolazi prekrasnih deset ?jedanaest godina čiste apstinencije. Pronašao sam ženu svog života, ljubav, povjerenje, stvaranje. Ispunio mi se život u potpunosti. Dobio sam sina. Divno!
- sjećam se kada sam prvi put recidivirao iz čistog neznanja i izvukao se bez liječničke pomoći, ali uz pomoć supruge i snažnu volju. Nije bilo razloga za recidiv. Sve je opet bilo lijepo i bez problema.

Zatim se sjećam opet bezrazložnog recidiva, divljanja, svađa i skorog raspada braka, dok nisam pristao na liječenje. Ponovna radost života!
I opet čovjek to zaboravi, popusti, misli ?mogu se kontrolirati? i to potraje jedno vrijeme, malo - kratko, svega desetak dana. Desetak dana pakla. Pij, spavaj, pij, spavaj, srami se i umjesto da si pomognem, padam iz greške u grešku i nastavljam lokati.
To me i koštalo. Zato se sada nalazim ovdje, vjerujući u sebe, jer sam si dokazao da mogu apstinirati, samo moram svaki dan reći : ?Danas neću ništa popiti! ?
Život ponovno poprima smisao, vjerujem u sebe, jer se poznajem, vjerujem u svoju obitelj, koja mi je potrebna i kojoj sam ja potreban.
Sjećam se alkohola ?, znam što znači ta riječ, ali ne znam što je to !!!
Ivica C.
(Iz ? Promila ?, glasila Socioterapijskog odjela za alkoholizam Psihijatrijske bolnice Vrapče)

PRIČE IZ ŽIVOTA

E. Č., Klub Malešnica, Zagreb

Moj recidiv

Može li itko od vas, tko to nije doživio, zamisliti osjećaj koji se javlja kada se, nakon dva i pol mjeseca liječenja od alkoholizma i šest, sedam mjeseci apstinencije probudi, u ?samici?, otrežnjena na bolničkom odjelu za liječenje alkoholizma?! Nakon nekoliko sati spavanja, napola otriježnjena, prepoznajući lica liječnika i medicinskih sestara koji su vas ponovno primili, osjetiti SRAM. Ne onu pijanu bahatost kojom sam se ograđivala od bilo kakvih savjeta, nečije dobronamjernosti ili zluradosti, odgovarajući na glas ili misleći u sebi ?to je moj život i što vas je briga!?, nego sram i poniženje. Zar mi je to trebalo!? Zar opet?!
Da, recidivirala sam pri prvom iskušenju. Trebala mi je hrabrost za ponovnim suočavanjem s kolegama na poslu i bez imalo razmišljanja sam potražila alkohol. Popi, ću samo malo, uvjeravala sam se, sigurna da mogu kontrolirati količinu popijenog i potrebnog ?ohrabrenja?. Samo za prvi korak povratka. Dvojba je vrlo kratko trajala. Otišla sam do najbližeg kioska, kupila spasonosnu malu bočicu, popila je i pričekala njezino blagotvorno djelovanje koje počinje laganim širenjem topline u želucu, opuštanjem njegova grča i osjećaj sigurnosti.
Nakon dva-tri dana bolničkog mira i odmaranja, potpuno sam došla u stanje svijesti i budnosti, ali bez sjećanja kako sam dospjela na odjel. Ti trenuci su u mojoj glavi bili obavijeni mrakom. Vidljivi tragovi su bili izgrebene hlače na koljenima, plavilo na rukama od nekoliko vađenja krvi, možda i infuzije, i plavilo od maminih ruku koja me grčevito držala dok me dizala, vukla do taksija i dopremala u bolnicu.
Uslijedila su njezina pitanja i podsjećanje na to kako me pronašla, nazivajući me na mobitel. ?Nisam znala što ću, pokupiti tebe i kako i kamo da te smjestim, ili da skupljam stvari razasute po ulici?, rekla je ni ljuto, niti tužno, već rezignirano, zabrinuto i očajno. Sve je bilo važno, jer sam se oko 11 sati vraćala s dijela obavljenog posla, koji je trebalo okončati pisanjem izvještaja u redakciji. Sve je prikupljeno i sve je zajedno sa mnom završilo na spomenutom odjelu za alkoholizam. Spisi, bilješke, dokumenti ? i ja. Ostao mi je još jedan mučni dio, javiti na posao gdje sam. Jedina olakšavajuća okolnost je bila ? neka se liječi.
Prema nepisanom pravilu, a zahvaljujući terapiji, uslijedili su dani smirivanja, usredotočenja na liječenje. Ipak, ma kako crno izgledalo, nije sve bilo izgubljeno. Naime, došla sam k sebi, smirila se, prihvatila liječenje kao slamku spasa i usmjerila sve snage u konačno otrežnjavanje i novi život dosadašnjeg ovisnika o alkoholu. Borba je tek započela.
Kako izdržati? Liječenje u bolnici pokazalo se kao najmanji problem. Otrijeznila sam se, riješila alkohola, upoznala mnoge ljude, iz svih društvenih slojeva, s istim problemima, ali s različitim uzrocima. Alkohol ne bira karakter, obrazovanje, spol, dobrotu, ili bilo koju drugu ljudsku osobinu i vrijednost. Nema diskriminacije, svi smo ovisnici. Prekomjerno smo pili. Alkohol je bio univerzalno rješenje, uzrok zavaravanja i odgađanja rješavanja problema ? barem za jednu večer ili noć rasterećenja i užitka. Sve do sljedećeg jutra, najgoreg oblika mučnine i dvostruke doze očaja. A onda s alkoholom ispočetka, plivanje u ?blagostanje? do utapanja. Kako bi uopće započeo novi dan, moraš najprije piti. Najvažnije je bilo ?pripremiti? se za radni dan i izdržati ga. I tko je uopće izmislio stihove ?i tebe sam sit kavano?? Prisjela mi je svaki put!
Počinjalo bi u kafićima u blizini radnog mjesta. Uz dobro društvo, spontani rast raspoloženja, nerijetko nismo ni odlazili kući, već u ?matični? kvart. Razlozi pijenja više nisu bili važni ? od nečijeg rođendana do bezrazložnog pijenja, inspirirani i glazbom koja bi u trijeznom stanju bila nepodnošljiva. Redale su se runde, ?škvadra? se skupljala.
Umjereno piti, uživajući u čaši-dvije crnog piva, pa pomalo pojačavajući dozu do oblokavanja alkoholom koji nam je ?padao na pamet?, počela sam pod ?stare dane?, oko svoje 40.-te godine. Spletom okolnosti, društva i moje volje. Nitko me nije na to tjerao. Svidjelo mi se tako živjeti, a onda je sve izmaklo kontroli. U tim sam alkoholiziranim vodama upoznala dečka, mirnog, tihog i povučenog, ali ? uz šank. Počelo je intenzivnije druženje, razgovori, izlasci, dok se i on nije ?opustio?, odnosno prepustio. Dobar, krasan, ali prepun psihičkih i inih opterećenja, životnih promašaja, frustracija. To je možda bila isprika za moje pijenje, ali uz osjećaje koji su bile obostrani, ?pala? sam na njegovu tužnu životnu priču i osjećala se kao pozvani Mesija koji će ga izvući iz pakla ? tragajući mu za poslom i noćima trijeznih ili polupijanih razgovora. Ublažavajući njegove padove, razočaranja i promašaje, upadala sam u svoje.
On je nastavio sa svojim načinom života, a ja sam potonula u nešto, meni do sada nepojmljivo.
Majka mi nije zatvorila vrata, ali je proživljavala i, nadam se, prošla kaos. Ovim liječenjem, nadam se ? zauvijek.

J. I., Klub ?Stara Tkalča?


Moja rehabilitacija

Zovem se Boris F., rođen 1955. godine. Nalazim se na liječenju u Dnevnoj bolnici. Na prvome sam liječenju bio 1994. godine u Vikend bolnica i nakon toga apstinirao šest godina. Razlog mojemu drugom liječenju bio je liječiti se, ili se dokrajčiti ? metafora, ali je upravo bilo tako. Vratio sam se pijenju žestokoga alkoholnog pića (lozovača). Mislio sam da mi se to nikad više neće dogoditi, ali, eto, dogodilo se.
Sadašnje je liječenje na mene utjecalo jako dobro, a utječe i dalje, jer dok ovo pišem, još uvijek sam na liječenju. Prihvatio sam svoje liječenje (dobrovoljno), shvaćajući da mi je ovo možda zadnja šansa da se izvučem iz velikoga zla, da počnem opet živjeti punim životom, da postanem opet normalan, punopravan član društva u svakom njegovu djeliću. Mislim, da sam tijekom liječenja dovoljno aktivan, a i dalje ću biti, ako ništa drugo radi savjeta drugima, svakomu tko me želi poslušati ? o tome što znači biti ovisan o alkoholu i kakvo je to zlo.
Tijekom liječenja shvatio sam da kod mene nema nikakve sredine, nikakvih nijansi ? ili je crno, ili je bijelo. Znači, ili piti i postati zadnji talog društva, kojemu je svejedno gdje je tko i što tko radi. Bitno je samo zajedno piti, (dakle, crno ), ili bijelo - znači prestati piti, potpuno apstinirati dugi niz godina, kao ja u vrijeme prve apstinencije kad sam šest godina normalno živio, funkcionirao, bio ravnopravan član društva u svim njegovim dijelovima.
U mojoj ovisnosti bilo je svakojakih problema, počevši od komunikacije s društvom, pa do osamljivanja, otuđivanja (potpunog) od društva. Bilo je ispada, tj. svađa s poznatima, čak i s prijateljima i dobrim znancima, pogotovo s nepoznatima.
Tijekom liječenja počeo sam se mijenjati, krenulo je na bolje. U osobnome životu počeo sam opet biti funkcionalan, normalno živjeti, pomalo raditi honorarno kod prijatelja. Popravila se istodobno i situacija u obitelji ? mama je postala sretnija, zadovoljnija. Pomažem joj u svim kućanskim poslovima. Odem tri-četiri puta u tjednu na plac. U stanu je sve kako bi trebalo biti kad normalno funkcioniram, tj. kad apstiniram. Mama ima već 80 godina pa sve teže obavlja kućanske poslove. Sve to polako pada na moja leđa. Ako nisam u normalnu stanju, ništa nije kako treba. Uopće, stan je bio stalno u neredu ? zapušten, posvuda prašina, neoprano suđe i sve što ide uz neodržavanje stana.
Očekujem da će moja apstinencija potrajati što duže, daj Bože, do kraja života. Znam da će to biti mukotrpna, iscrpljujuća borba sa samim sobom, da će mi trebati mnogo snage i pameti, pogotovo ovo zadnje ? sve ono pametno i dobro, sve ono što sam i koliko sam uspio dosad naučiti u životu.
Očekujem da ću tijekom apstinencije promijeniti svoj odnos prema samomu sebi, tj. da ću ponovno steći samopoštovanje, cijeniti samog sebe i držati do svoga dostojanstva, početi raditi na samomu sebi. Nastojat ću napraviti nekoga reda u svome životu, počevši od osnovnih stvari ? reda u kući, higijene, i svega ostalog što uz to ide, pa do svih ostalih aspekata moga života, uključujući i komunikaciju u društvu, odnos prema društvu, poštivanje svojih bližnjih u svim njihovim pravilima, tj. normama koje uz to idu. Odnos u obitelji će istodobno biti bolji, na prvome mjestu odnos prema majci, prema susjedima,. prijateljima, dobrim znancima i svima onima do kojih mi je stalo. Majci ću više pomagati, paziti više na nju, izlaziti samo u slobodno vrijeme, da joj koliko-toliko uljepšam njezine staračke dane i odužim se za sve one loše trenutke koje sam joj znao priređivati. Nastojat ću da slobodno vrijeme što bolje iskoristim, opet hodati po krilima, čitati knjige, proučavati sve o sportu, što mi je zapravo hobi i strast.
Uglavnom, počet ću se baviti samim sobom i onim stvarima koje najviše volim, koje me oduševljavaju, mogu slobodno reći, a to sam već i prije spomenuo, kino, sport, knjiga, stvari koje su me zanimale i oduševljavale u mojemu normalnom životu, život bez alkohola, kad sam normalno funkcionirao.
Posebno sam zahvalan na svakoj pomoći čitavoj terapijskoj zajednici, mojoj grupi, sestrama , socijalnim radnicama , doktorima, a posebno mojoj doktorici. Da nije bilo nje i moga prvog liječenja, vjerojatno danas ne bi bilo ni mene, člana terapijske zajednice Dnevne bolnice za alkoholizam KB "Sestre milosrdnice" u Zagrebu.
B. F.

Put nule

Bio sam i bit ću sve dok se krug ne zatvori i sve dok nečiji tuđi krugovi prestanu preklapati moj krug. Moj život započinje u točki koja se u tome trenutku zove ?rođenje?. On također završava u toj istoj točki, ali se ona tada zove smrt. Opisana kružnica čini moj život. To je kao kada plus i minus spojeni u krug daju nulu, koja je savršena zato jer nije ni pozitivna ni negativna, nego je u potpunoj ravnoteži - u nuli. Sasvim prirodno. Zašto? Pa čovjek je dio prirode u kojoj svaki dan počinje svitanjem, opisujući krug, završava sumrakom. Svaka godina počinje proljećem, a završava zimom, u onoj istoj točki u kojoj je i počela. Samo okolnosti čine godine različitima, pa tako i naše živote.
Poklapanja različitih krugova čine odnose u okolnostima i njih moramo dovesti u nulu da se ti i takvi krugovi više ne bi poklapali. Naš se izbor sastoji od privida koje uvjetuje kut gledanja, koji tijekom vremena mijenjamo i takvim kretanjem ponovno stvaramo krug.
Sve religije svijeta, sva duhovna učenja, svi društveni sustavi, sva društvena uređenja, cijeli globus, sav svemir, sve na ovome svijetu i oko njega, uključujući i njegov najmanji dio, nastoji biti u ravnoteži, odnosno u nuli. Bilo kakvo ili bilo kakva događanja, bilo na jednu, bilo na drugu stranu, dovode do neravnoteže, odnosno nekog poremećaja. Takve poremećaje, sukladno razini na kojoj se događaju, verificiramo: potresima, radovima, mržnjom, inflacijom, padom režima, nevremenom, radošću, rođenjem, smrću itd. Ako promatramo vlastiti život, složit ćete se s tvrdnjom da on podrazumijeva i uspone i padove, koji su uvijek posljedica vlastita djelovanja, bilo u pozitivnome bilo u negativnome smislu. Učeći iz vlastitih ili tuđih životnih iskustava, stječemo životno iskustvo koje nas uči da, ako dobivamo na jednoj strani, na drugoj neminovno gubimo. U tim se spoznajama javljaju poremećaji koje po pravilu ?kasno? uočimo i shvatimo.
?Kasno? je priloška oznaka za vrijeme, a vrijeme ne postoji, ono je izmišljotina, sukladna čovjekovu načinu shvaćanja i mišljenja. Kako? Jednostavno! Zamislite uobičajen vremenski okvir u nebrojenim životnim krugovima, ili unutar samo jednog kruga. Da! Sve počinje i završava u jednoj točki. Ne postoji ono što je bilo, niti ono što će biti, postoji samo sada, a upravo sada se moje sutra ogleda u mojem jučer i točka. Eh, baš ta točka počinje i završava krug, a čovjek, ograničen, nesavršen, ?ćoškast?, nikako ne može shvatiti krug. Put nule je način koji nas uči da vlastiti životni krug održimo u potpunoj ravnoteži, ne remeteći prirodni slijed stvari unutar ostalih životnih krugova. Tek tada ćemo biti u stanju shvatiti krug i postat ćemo nula, odnosno ništa, što je zapravo grafički prikaz kruga.
Ovo što ste upravo pročitali je moja osobna životna filozofija, koju pokušavam slijediti. Naime, bavim se alternativom već 14 godina radeći astrologiju i rune, u smislu pomoći ljudima. Puno sam u životu čitao i učio, vezano uz razne alternativne tehnike, religijska učenja, ezoteriju itd. Shvatio sam, tijekom vremena, da sve skupa ima za ulogu uravnotežiti čovjekov entitet, uskladiti ga i s prirodom i sa samim sobom, a samim time i s drugima s kojima čovjek dolazi u dodir na bilo kojoj razini. Vizualno, sve to skupa nalikovalo mi je kotaču bicikla na kojem ima puno ?špajli?, a sve one vode u centar. Tako i sva učenja ovoga svijeta predstavljaju jedan put, odnosno jednu žicu, koja nas s oboda kruga vodi u centar. Vlastiti izbor se očituje baš u izboru žice ili ?špajle?, odnosno puta kojim ćemo krenuti. Svatko bira svoj put prema vlastitom shvaćanju, nahođenju, mogućnostima i okolnostima. Ja sam, prema vlastitom izboru, izmislio i pokušao sebi objasniti i modelirati vlastitu špajlu, uzimajući je kao univerzalnu, ali ipak sveopće prihvatljivu i objašnjivu, koja će me odvesti u centar i nazvao je ?PUT NULE?.
Zašto sve ovo pišem i kakve to ima veze s alkoholom i alkoholizmom uopće? Pa, ima, i to velike. Pokušat ću to objasniti baš izrazom put, i to put kroz osobna iskustva. Kad sam donio odluku da krenem takvim putem, nisam postavio nikakve uvjete niti sam razmišljao o stranputicama, niti o opasnostima, niti o koristi, niti o vremenu. Imao sam pred sobom put s ciljem i vlastitu odluku.
Dakle, krenuo sam sa svim svojim manama i vrlinama i s jednom razinom svijesti, koja me je i potaknula na takvu odluku. Prvi koraci su bili sitni i bojažljivi, puni straha i nesigurnosti. Povremeno sam zastajao na putu da skupim snage ili da se osvrnem oko sebe kako bih vidio što se sve dogodilo. Pokatkad sam stao da se odmorim, pokatkad se put nije vidio od magle, mraka i raznih drugih nepoznanica na samome putu. Na njemu su vrebale svakakve opasnosti i izazovi za moju osobnost. Tako sam, u jednom trenutku, skrenuo s puta, želeći poći prečicom koja me dovela u slijepu ulicu, zvanu alkohol. Bilo je u toj uličici puno vrata koja su se činila kao izlazi. I ja sam nasumce odabrao jedan. U svojoj naglosti nisam vidio natpis na vratima na kome je pisalo ?sukob sa zakonom? . Vrata su se za mnom zatvorila uz tresak. Zastao sam osupnut od straha i očaja . U mraku su glasovi dozivali: ?Vrati se? ? draga pijana lica kupala su se u alkoholu klateći se u ritmu ispijanja novih i novih boca i čaša. Neki drugi mrski ljudi, poznati i nepoznati, vikali su mi: Pijanico! Dokle tako? Pogledaj se, što radiš? Kako to izgledaš? To je u meni rađalo nedoumicu o tome što učiniti sad? Bojažljivo sam se počeo osvrtati oko sebe i u jednom trenutku opazio u mraku tanak tračak svjetla, što se sramežljiv probijao odnekud. Pažljivo gledajući i slušajući, razaznao sam šapat koji je objašnjavao što je to alkoholizam i alkohol. U tom se trenutku u meni javila spoznaja da je Bog za mnom zatvorio vrata, ali je istodobno otvorio prozor, u smislu kluba liječenih alkoholičara. Pružena je nova šansa, kao prijateljska ruka koja me je vratila natrag na put kojim sam krenuo. Shvatio sam da na putu nisam sam i da se, dok hodamo putem, neki i vraćaju za koje smo mislili da su za nas izgubljeni.
Osjećaj olakšanja daje mi snagu, spoznaja da nisam sam dodatno me hrabri i potiče. I hodam, evo već skoro godinu dana, shvaćajući da se uska staza i od mojih i od tuđih koraka širi, povećava, poravnava, pretvara se u cestu. Hodat ću i dalje ne radi sebe, ne radi drugih, nego radi same ceste, jer svi mi, koji idemo tom cestom, jednoga ćemo dana postati sama cesta i po nama će puno lakše netko drugi nalaziti put i smatrati ga svojim.
Zato vam se, evo, javljam s tog našeg puta, za koji kažem da je moj, a vi ga zovete svojim. Zapravo, nema veze čiji je to put, glavno je da smo u vezi i da svi hodamo ?našim? putem. Pa, ? puno pozdrava i hvala vam ? krenimo! Put je dug.

Mladen Topolovec,
OKLA Turopolje, Klub Susedgrad

Javljanje iz Malešnice

Ovih ljetnih dana naših članova ima manje, ali redovita grupica iz PB Jankomir upotpunjuje naš klub, ne samo prisustvom, već aktivnim sudjelovanjem. Na jednom od sastanaka čuli smo mišljenje da isticanje riječi gostiju i ponašanje u skladu s time, na neki način razdvaja članove. Naša su druženja u svim klubovima jednako vrijedna, bez obzira odakle je tko.
Zahvaljujem im, jer njihova iskustva, osjećaji i mišljenja nisu manje važni od naših, niti su odijeljena nekom formom organizacije, mjestom boravka i sl. A oni nas baš i podsjećaju na muke početka apstinencije, ali i ljepotu spoznaje, da mogu, iako nije lako, stjecati navike života bez tereta ovisnosti. Kao što Talmud pita: "Tko je mudar čovjek?? i odgovara: ?Onaj koji uči od sviju.?
Gospodin iz Jankomira s 30-ak dana boravka u bolnici, analizira svoj život nekad i sad. Pita se, kamo bi ga odveo život alkoholičara i donosi odluku. Želi apstinirati, zna da neće biti lako i da je to tek početak. Iza njega je prošlost s ovisnošću, a ispred prazne stranice života čiji sadržaj ovisi njegovim odlukama. Mislim, koliko je sad važna podrška obitelji, kluba, prijatelja?
I gospođa iz Samobora, nakon jednomjesečnog liječenja, odlazi u posjete svojoj obitelji. A tu je bilo različitih emocija, prošlih i sadašnjih, koje tek trebaju pronaći svoje mjesto. Naša apstinentica još osjeća sumnju u obitelji. Žao joj je što razgovor sa suprugom nije bilo nešto vrijednije od prepričavanja što misle i što su rekli susjedi.
Pomislila sam na to koliko je još takvih i sličnih suočavanja s prošlošću čeka. Nije važno što misle susjedi. Važno je da ona živi u istinskom miru, s odlukom koju nosi u sebi, bez obzira na vanjske okolnosti. Povjerenje onih do kojih nam je stalo, obitelji i prijatelja, doći će s vremenom. Povjerenje nije naljepnica koju nosimo tako da je svi vide. To je vrijednost koju stječemo postupcima i dosljednošću. Oni koji nas vole, voljet će nas i dalje, ali će ta ljubav, uz povjerenje i poštovanje, biti sretnija i bogatija.
Kod kuće sam razmišljala. Sjetila sam se svojih sinova i njihovih tužnih očiju kad bi ih otac iznevjerio i njihova sretna lica tako jeftino prodao za čašicu alkohola. Koliko se razočaranja i nesigurnosti skupilo u njihovim dušama! Obitelj, ljubav, povjerenje, radost, neizmjerna su bogatstva. Kako je moguće zamijeniti ih pićem, znala sam se pitati. Sada znam koliko je opasna ljubav prema alkoholu. To je gospodar koji ne trpi nikoga, osim sebe na prijestolju. Obmanjuje i uništava sve životne vrijednosti i čovjeka kojim vlada.
Kad se neko od nas suoči sa svojom slabošću i odluči je pobijediti, divim se toj važnoj odluci i svim srcem mu želim sreću.

?Kad povjeriš svoju nevolju susjedu,
daruješ mu dio svojeg srca.
Ako je u njega velika duša, zahvaljuje ti,
a ako je malena, omalovažava te.? (H. Džubran)

Alkoholne loše čudi

Alkohol je loše čudi, mnoge ljude on izludi.
Alkohol je loša nada, on te vreba bilo kada.
On ne gleda na godine, vreba žrtve i ranije.

U tunelu usred mraka, leži bure od konjaka.
Treba mudro proći znati, iz tunela tog izaći.
Tko u njemu nasred stane, bure će ga da obmane.

Tko kraj njega znade proći, bolji će mu dani doći.
Alkohol je sad najveće smeće.
Našu mladost on sad u grob meće.

Alkohol je tema stara, ljudski život on razara.
Alkoholu, dok te pijem, osjećam se dobro mi je.
Alkoholu dok te nema, sad me hvata neka trema.

Tad me hvate neke muke, i zadrhte moje ruke.
Alkohola tko se lati, cijeli život će da pati.
Patit će i familija, ona njemu najmilija.

Ja alkohol dok sam pio, tad sam onda vesel? bio.
Kada sam se rastrijeznio, onda sam se razbolio.
Duša mi se moja cijepa, od alkohola tog prokleta.

Alkoholu, ti prokleta dušo, da sam znao ne bi te kušo.
Otkada te ja više ne pijem, osjećam se
Zdravo, veselije.
Alkoholu


Tko alkohol puno voli
On će brzo da oboli
Tko alkohol puno pije
Taj će u grob leći prije.

Tko alkohol puno voli
Tom će mozak da oboli
Tko alkohol previše pije
Taj pametan više nije.

Alkohol je čudna sprava
Ljudski život on razara
Alkohol se jetri smije
Nju će prvu da ubije.

Alkoholu, tko te pije
Taj sa sobom dobar nije
Uz alkohol tko druguje
Uz njega će da tuguje.

Alkohola tko se lati
Cijeli život će da pati
Alkohol je stara tema
Bolje bi bilo da ga nema.


Stipetić Franjo, Klub Karlovac

Darujmo osmijeh

Nedavno je Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi tiskalo letak koji smo dobili uz naše ?Liječničke novine? ? ?Naša ljubaznost početak je svakog liječenja?. Odmah sam se složila s naslovom, a i sa sadržajem.
Navest ću odgovore na dva pitanja:
Što postižemo ljubaznošću?
Mnogo, i to za bolesnika ali i za same sebe. Bolesniku umanjujemo strah, stječemo njegovo povjerenje, potičemo samopoštovanje, volju za liječenjem i nadu za uspjeh liječenja. I mi dobivamo, jer: potičemo svoj osobni razvoj i sazrijevanje, pokazujemo da cijenimo druge ljude, poboljšavamo osobne i profesionalne odnose.
Što ljubaznost uključuje?
Tu bih od, kako je navedeno, jednostavnih, dobro poznatih ponašanja izdvojila osmijeh. Činim to iz nekoliko razloga. Volim se smijati i tada se puno bolje osjećam pa vjerujem da isto osjećaju i drugi ljudi. Osmijeh opušta i potiče pozitivna čuvstva. A najviše zato jer sam to nedavno potvrdila i u klubu. Naime, nakon recidiva i ponovnog liječenja, za što sam saznala od majke naše članice, iskreno sam se razveselila kad sam je opet ugledala kako se nasmijana približava našem klubu. Spontano sam uzvratila osmjehom, spontano, jer mi je zaista bilo drago da je opet s nama. Očito je to i osjetila pa je komentirala: "Znala sam da će me dočekati osmijeh!" Želim joj uspješnu rehabilitaciju uz nesebičnu podršku svih članova kluba i još puno iskrenih osmjeha u životu.
Spomenuti letak završava sličnom konstatacijom: Ne možete pogriješiti ako pozdravite osobu s osmijehom! Stoga ću i ja tako završiti.

Prim.dr.sc. Mirjana Marković-Glamočak
stručni djelatnik Kluba "Stara Tkalča"

IN MEMORIAM - Profesor Vera Franz Bahun

Veliku potresenost i bol izazvala je u meni žalosna vijest. Dana 7. kolovoza 2004. godine umrla je draga i dugogodišnja suradnica, prof. Vera Franz Bahun.
Jedan od najbolnijih zadataka je pisati ?In memoriam? učitelju, dragom suradniku, uzoru. Zbog bogatstva njene ličnosti nije lako napisati sve što bi se trebalo reći.
Prof. Vera Bahun došla je na Rab 1. siječnja 1965. godine i zaposlila se u Psihijatrijskoj bolnici, u kojoj je radila do odlaska u mirovinu, 1980. godine.
Bila je izvanredan stručnjak za kliničku psihologiju. Njeno je ime u Bolnici vezano uz liječenje alkoholizma.
Godine 1967. osnovala je prvu grupu od 32 ovisnika o alkoholu. To je ujedno i godina u kojoj je počeo organizirano raditi Ogledni klub liječenih alkoholičara, koji je službeno registriran 1. listopada 1969. godine. Utemeljila je organizacijski i teorijski koncept liječenja ovisnika po metodi prof. Vladimira Hudolina, i uz pomoć malog broja suradnika ga provela u djelo.
Dvije godine kasnije, počeo je raditi i Gradski klub liječenih alkoholičara u Rabu koji je registriran 1974. godine.
Najbliže suradnike upućivala je u terapijske vještine, prenoseći nam umijeće i ljubav za rad s ovisnicima. Bila je neumoran borac i stvaralac. Za svoj rad primila je mnoge zahvalnice od klubova liječenih alkoholičara, a od grada Raba plaketu. Grad Požega uručio joj je priznanje kao doživotnoj počasnoj građanki.
Kao dugogodišnji aktivist rapskog Crvenog križa također je dobila mnoga priznanja. Svojim izlaganjima aktivno je sudjelovala na kongresima i simpozijima klubova liječenih alkoholičara. Posebno su bile zapažene i pozdravljene njene rasprave na Skupštinama liječenih alkoholičara gdje je izravno prenosila ljubav i poštovanje prema apstinentima i terapeutima koji rade u klubovima.
I nakon odlaska u mirovinu se zanimala za pacijente. Dobivala je puno pisama, razglednica i čestitaka i na sve je odgovarala.Voljela je svoju obitelj, rad, prijatelje, a posebno apstinente. Divila se i radovala svakom njihovom uspjehu, žalostila se neuspjehu.
Na kraju si dopuštam dotaknuti i svoj osobni odnos s prof. Verom. Bila je prva osoba koju sam upoznala kada sam došla u Bolnicu na razgovor u vezi sa zaposlenjem. Od tada, pa sve do njene smrti odnosila se prema meni s jednakim prijateljstvom i dobronamjernim stavom. Zato je moje poštovanje prema njoj ostalo i ostat će do kraja mog života. Takvo poštovanje mogu zavrijediti samo veliki ljudi.
Velika joj hvala za sve što je učinila tijekom svog bogatog života. Hvala joj za svaku riječ koju mi je uputila. Hvala joj za svaku riječ koju je rekla ili napisala apstinentima. Hvala joj za sva dobra djela.

Dragica Cerovski, soc. radnik

Mala zelena oaza u središtu grada

Kad netko, poput mene, stanuje u strogom središtu grada, nedostaje mu pogled na zelenilo. Moja je ulica zasađena stablima divljeg kestena, no od prašine posivjelo lišće doista ne može zamijeniti doživljaj pravog, prirodnog zelenila. Nedavno sam, sasvim slučajno, u samoj blizini svoje kuće otkrila malu zelenu oazu. Prijatelji su me odveli u pivnicu ?Staro češko?. Tu čovjek zastane iznenađen neopisivo lijepim, zelenim prostorom. Nema prašine, nema ulične prometne buke ? sve je lijepo i smireno i čovjek se osjeća kao da je daleko od gradske buke i gužve. Mogla bih tu sjediti satima, utonuti u tišinu.
Nekad sam tu zelenu oazu mogla doživjeti samo uz čašu ?starog češkog piva?. No sada i dalje uživam, uz zeleni sok od jabuke. Sok može zamijeniti pivu, ali ne mijenja sadržaj zelene oaze, kao ni moje uživanje u njoj.

Maja Kožić

Moja priča

Ne tako često, gledao sam čovjeka u odjelu, uredno obrijan, podšišan, aktovka u ruci. Pomislih: "Uspješan poslovan čovjek, dobrostojeći, uredna obitelj." Isti taj čovjek ulazi u obližnji restoran. Naravno, ja sam nastavio svojim putem. Nakon nekoliko sati, u gradu, pokraj mene prolazi čovjek razbarušene kose, pocrvenjelih očiju, kravata raspojasano visi uz ne baš uglađeno odijelo. U jednom trenutku pomislih da pada i nesvjesno se pokrenuh da mu pomognem. Ali on se, uz nerazgovjetne psovke uspravi, više pognuto, dakako, i otetura dalje.
"Bože, pa taj čovjek je pijan" ? pomislih.
Hodajući dalje stalno mi se motala misao u glavi: "Odakle ja tog čovjeka poznajem?" Pa naravno, to je čovjek kojega sam prije nekoliko sati vidio gdje uredan ulazi u restoran. Takav gospodin, a takvo što si dopustio!
Rat, neizvjesnost, strah i naravno, alkohol. "Popij malo, govorili su."Malo će te opustiti i ohrabriti!" Zašto ne, rekao sam i dobro potegnuo. Malo kasnije popio sam još i sam. Tako je krenulo... Svaki dan malo, pa još malo, dok mi to nije postalo svakodnevno. I oni mali trenuci odmora, kava, straže, nisu bili "ono pravo" ako nije bilo alkohola. Pomislio sam da su imali pravo oni koji su rekli: "Popij". Alkohol uistinu opušta, daje hrabrost. Ali kakvu hrabrost, onu prividnu i lažnu. I tako, iz dana u dan sve više hrabrosti, ne shvaćajući da me ta alkoholizirana hrabrost potpuno nesvjesno vodila bespuće ništavnosti i propasti.
Rat među ljudima se polako bližio kraju, a moj osobni s bocom u ruci, džepu, ruksaku, svejedno, tek je započinjao. Bilo je prekrasno za crtu razdvajanja. U svome osobnom ratu, umjesto borbe, ja sam se zbližio sa svojim neprijateljem-alkoholom, i to jako dobro. Nekoliko momačkih godina, susreti s prijateljima, znancima, rodbinom, dugi razgovori-sve uz čašu alkohola. Dolazi brak, djeca, posao. Sve to treba dobro proslaviti, naravno opet uz "dobru kapljicu". Koliko samo mamurnih jutara, mučnine, glavobolje. Dolazeći na posao neobrijan, crvenih očiju, s ne baš posebnim elanom za rad. Dolazi sam kući poput onoga čovjeka koji je izgledao ne kao kada je ulazio u restoran, nego onakav kakav je iz njega izlazio. Upozorenja supruge, česte svađe, pokoji dobar savjet prijatelja da to nije dobro, nisu dolazili do od mojih ušiju. Između ostalih briga bila je i ona: "Hoću li sutra imati što popiti?" Trijezan sam se često pitao: "Što sam sinoć govorio u društvu prijatelja?" Nisam znao odgovor. DOSTA! "Tu valja nešto uistinu mijenjati", rekao sam. Nije prošlo dugo, ista priča! Dolazili su problemi vezani za posao. Obitelj strpljiva, ali puno trpi. Svi oko mene su vidjeli da nešto nije u redu sa mnom.
Privatni poslovi su zanemareni. Druženje s prijateljima također. U obitelji je stanje bivalo sve teže. Krug oko mene se polako zatvarao. Sve više ostajao sam, SAM, zatvoren u boci. Zar više nema dječjeg osmijeha, druženja, ljepote prirode. Moram izaći iz tog ropstva. Želim gledati svijet čistih očiju. Tu bitku protiv bolesti ne mogu dobiti sam. Mnogi su mi željeli i žele pomoći. Dakako, ja imam glavnu ulogu! U pijanom stanju bio sam sam, kao u nekome svom snu. Zapitao sam se: "Ako je život samo san, što će se dogoditi kada se probudim?" Nadam se iskreno pruženoj ruci prijatelja, razgovoru bez čašice, dragom zagrljaju žene i dakako, veselom i razdraganom osmijehu svoje djece, koja će pomisliti, a možda i ponovno reći: "Moj tata više ne pije!"

Vlatko L., OB "Dr. Josip Benčević", Slavonski Brod

1.9.04

IZ ŽIVOTA

Moj život s alkoholom i bez njega

Da bih objasnio sebe kao nekad alkoholičara i danas kao trijeznog čovjeka, uzeo sam u obzir važne faktore koji zajednički gledano predstavljaju mene u životu s alkoholom i bez njega. To su: obitelj, posao, ljubav, promet.
Dok sam pio, odnos s obitelji jednostavno nije postojao. Ja sam imao obitelj, ali ta ista obitelj nije imala mene. Nevjerojatno koliko u jednoj kući može biti šutnje! Komunikacija i pružena ruka u pomoć od strane obitelji uvijek je postojala, ali dugo nisam bio taj koji je htio prihvatiti je.
Otkako sam trijezan, skoro tri godine, preporodili smo se. Naprosto, živimo normalno. Iznenadio bi se susjed, poznanik, bilo tko, ali prije nismo živjeli tako. Danas, mislim da ne činimo gotovo ništa bez međusobnog dogovora. S ocem praktički ovako nisam pričao od svoje 15. godine (pubertet, zatvaranje u sebe) do 25. godine (početka trijeznog življenja). U ove tri godine rekli smo si više nego u onih deset. Majku da ne spominjem! Ako je nekome laknulo, to je ona. Volim oca, ali sam mišljenja da je majkama najteže. Danas, kad sam trijezan čovjek s ciljevima u životu, naprosto je ponosna. Ne mora reći to - vidi joj se u očima.
Na poslu sam pio najviše. U početku zbog straha od visine, na koju sam morao zbog prirode posla. Kad sam dobio drugi posao, gdje nije potrebno penjanje, jednostavno sam tražio razlog za pijenje. Bio sam baždaren. Ujutro doza, a kroz dan ?dotakanje? po potrebi. Danas kao trijezan radnik, daleko bolje, obavljam radne zadatke. Možda ne po svačijim mjerilima, ali sam sa sobom vrlo zadovoljan. Svakodnevno vozim auto, radim sa strujom i sa novcem. Nije mi jasno kako mi nikad (dok sam pio) nije nedostajala niti kuna. Bilo, kako bilo, danas brojim novac sve po nekoliko puta. Ne mogu reći da mi je svaki dan na poslu idealan. Skupi se stresa, negativnih vibracija, pa sam ponekad i nervozan. No, savladavam se. Nikome nije lako. Uglavnom, smatram da imam veću cijenu u radnoj okolini.
Što se tiče ljubavi, osim sitnih avanturica, iza sebe imam dvije ozbiljnije, duže ljubavne veze ( ne računajući sadašnju), koje su između ostalog pukle možda upravo zbog mog ?tankanja?. O tome sada razmišljam. Prije su te dvije djevojke bile po meni isključivi krivci za raskid. Na vrijeme sam ?deportiran? na liječenje. Da nisam, vjerojatno bih izgubio i ovu predragocjenu ljubav s kojom sam danas. Ne smijem ni pomisliti na to! Sledim se. Ponekad je volim samo gledati. Mogao bih to satima. Mislim da zaslužuje. Jednom sam zbog alkohola izgubio vozačku na tri mjeseca. Mogu biti ?sretan?- samo jednom! Po zakonu vjerojatnosti moglo se to desiti više puta. Udesa, srećom nikad nisam imao. Ostaje činjenica da sam mogao uništiti auto, sebe i svoje najmilije. Jednom sam vozio pijan, nevezan, neregistriran auto. Zaustavila me policija u pet sati ujutro. Ništa! Ili se policajcu previše spavalo ili je pak bio u stanju sličnom mojem. Danas sam trijezan vozač. Moram priznati ne uvijek i staložen. Ne volim smetati na cesti i ne volim da mi smetaju (što je češće). U tom sam se pogledu života kao trezvanjak najmanje promijenio. Galamim, psujem, jako lako planem. Uglavnom- znam pretjerati. Poslije mi je žao, no naprosto, takav sam. Nikad ne pretječem preko pune linije.

Bojan Crnković, Klub ?Delnice?

Vrijeme oprosta

Vrijeme oprosta
odbacuje nezrelo u tebi
Ne želiš novu
stvoriti mogućnost
radi nikomu dragomu
vlastita neuspjeha.
Koji poput hica
iz zasjede
uvijek iznenadi
čineći zajedničke
nam rane.

Karmelo Savić

PRIČE IZ ŽIVOTA

Vapaj za slobodom

Pročitala sam brojne definicije slobode, svaka je dobra na svoj način, no jedna mi se osobito svidjela: ?Je li sloboda išta drugo doli pravo da živimo kako želimo?? Možda me privukla jer je napisana upitno, pa potiče na razmišljanje.
Počela sam razmišljati, najprije o svom životu koji je polako krenuo u drugu polovicu stoljeća. Bilo je to davno, kad smo se (slučajno?!) sreli. Nije to bila ljubav na prvi pogled, ali je postojalo ?ono nešto?. Moglo je uspjeti. Nakon kraćeg razdoblja, prva sumnja. No, možda se to meni samo čini, možda sam prezahtjevna kao obično, previše očekujem. Pred nama je vrijeme, planovi, taj moj neizmjerni optimizam i vjera u moguće promjene. Gdje je i jeli tu uopće i bila prava ljubav?
Prolaze prve godine, prvi nesporazumi, niski udarci, nerazumijevanje. Rijetko razgovor o nama, otvoreno traženje uzroka problema. Idemo ipak dalje, rađa se prvo dijete, sređujemo stambeno pitanje, financijske probleme, napredujem profesionalno. Pa opet nesporazumi, koji se ne rješavaju otvorenim, iskrenim razgovorom, nego potiskuju. Negativni osjećaji se gomilaju, odustajem od mnogih (sitnih?!) radosti. Napuštam druženje s prijateljima, prirodom, izletima, pjesmom. Nalazim opravdanje samoj sebi: ?za mir u kući?. Ali među nama nastaje razmak, pukotina, pa sve dublja jama, na kraju provalija. Udaljavamo se svakim danom sve više. Kako bismo opstali, provaliju u početku ispunjam radnim uspjesima, pohvalama, druženjem na poslu, raznim, sada isključivo stručnim putovanjima, jer sam od ostalih davno odustala.
Rađa se još jedno (bar za mene) željeno dijete, koje jedno vrijeme također puni dio praznine. Mi se zapravo sve manje poznajemo, udaljavamo se, ne nalazimo potrebe pričati o sebi, razgovaramo pretežno o trećim osobama. Svjesna sam problema koji raste, ali ne znam pravi put, ni način rješenja. Ili je to samo isprika, možda čuvam postojeće jer bi nešto drugo moglo biti još gore. Djeca rastu, s njima uspostavljam prisni odnos, pun povjerenja, razumijevanja, iskrenosti. No, opet sada, samo nas troje!
Stručno dolazim do svog maksimuma, nisam se trebala posebno truditi, kao da je tako moralo biti. To mi je dalo potrebnu sreću i moć. A gdje je bila toliko potrebna svakodnevna bračna ljubav, zabava i sloboda?
Moji postupci svakodnevnog ostvarivanja ljubavi, zabave, sreće i moći se polako iscrpljuju i ne mogu ih više uravnotežiti. Gomilaju se negativni signali, navikavam se na njih, ali mozak zna da nešto ne valja, provaliju ponovno treba nečime napuniti. Sada posežem za najgorim mogućim rješenjem ?alkoholom.
Negativni signali prividno nestaju, ustvari ostaju,
provalija treba sve više alkohola, nastaje ovisnost.
Što je bilo dalje? Naravno da znam, ali sjećanja su već tako blijeda, negdje u daljini, magli. Nije prošlo tako mnogo godina, ali sam tijekom tog razdoblja mnogo ulagala u sebe. Radila sam na sebi, uz posebnu podršku djece, koja kad se (rijetko!) sjetimo tog razdoblja, kažu: ?Zar je to uopće bilo??. Treba li poželjeti što ljepše i više - možda još ?dobronamjerne? komentare nekih: ?Ponaša se kao da nije bila na liječenju?. Misle da je to negativno, a ja pak, da je to jedina prava rehabilitacija kojoj treba težiti!
Nemam volje ni snage krenuti ispočetka. Još sam optimist, ali sada svoj optimizam, iskustvo i želju za zdravim životom i dobrim međuljudskim odnosima ugrađujem prvenstveno u djecu, kojoj mnogo dugujem, a onda i u sve kojima je slična pomoć potrebna i žele je primiti.
Bit ću sretna kad spoznam da sam bar svoju djecu naučila da ne skupljaju negativne signale, već ih primjećuju i znaju što s njima treba učiniti. Bit ću mirna kad vidim da uspješno zadovoljavaju osobne potrebe i tako stvaraju uvjete za život kakav žele, a to je život pun ljubavi, sreće i slobode.

Slobodna

Sve za ljubav!

Imam 28 godina i kronična sam alkoholičarka!
Nakon spoznaje da nikada neću postati dobra majka, kći ili žena, uslijedio je neuspjeli pokušaj suicida, medikamentima i ogromnom količinom alkohola (žestokog). Prisilno sam spašena, te nakon "ispumpavanja" želuca odvedena u Neuropsihijatrijsku bolnicu ?Dr. Ivan Barbot? u Popovači. Proživjela sam sve moguće osjećaje nakon ?buđenja?. Vrlo ih je jednostavno opisati. Prva dva dana sam mrzila cijeli svijet i sebe što nisam uspjela u svojoj nakani. Nakon toga sam se užasno sramila pred sobom i svima onima koje sam imala namjeru ostaviti iza sebe, pa i ljudima koje sam upoznala u bolnici. Onda je preko noći ?kliknulo?. Shvatila sam da sam kukavica i slabić koji nema hrabrosti suočiti se s problemima, već zna samo pobjeći, kao što cijeli život bježim od svega i svakog tko je predstavljao i potencijalnu opasnost. Shvatila sam tko želim biti i što moram napraviti da bih to postigla. Stisni zube, skupi svu hrabrost ovog svijeta i oči u oči se suoči sa svim čega se toliko bojiš. Danas apstiniram 60 dana i to vrlo lako. Kao da sam postala druga osoba, kojoj ne treba boca ?žeste? dnevno da bi funkcionirala, kako fizički i psihički, tako i socijalno. Jaka sam, odlučnija nego ikad i svakim danom si ponavljam, pa čak i zapisujem stvari za koje mislim da su ključne da bi čovjek bio i dobra osoba. Inače sam neudana, majka četverogodišnje curice. Danas je obožavam i ona mi je najvažniji motiv za izlječenje. Više je ne smatram smetnjom, kao što sam dosad znala o njoj razmišljati.
U bolnici sam se i zaljubila, također u liječenog ovisnika, kojem je bilo puno teže, kako u pijenju tako i u apstinenciji, dok nije upoznao mene, kako kaže. Sad je shvatio što mu je u životu nedostajalo, a i u glavi i zašto je počinio silne greške.
Dok ovo pišem, još uvijek sam u bolnici, iako ne bih ni trebala biti tu, zaključila sam da je boravak u ovakvoj ustanovi najbolji način za početak liječenja. Međutim, izgleda da ću, na svoju veliku žalost, liječenje ovdje morati prekinuti i eventualno nastaviti u nekoj drugoj bolnici. Naime, medicinsko osoblje, pa čak i većina članova terapijske zajednice, nema razumijevanja za našu ljubav, čak se i oštro protive toj vezi. Njega su čak preselili na drugi odjel, i to na onaj na kojem ni po kojoj logici ne bi trebao boraviti. Istovremeno se na odjelu za alkoholizam nalazi bar 30% ljudi kojima tu nije mjesto. Međutim, to i nije jedini problem. Problem je i u tome što ljudi s kojima tu trenutno živim uopće ne shvaćaju značenje riječi ?zajednica?, nikakve povezanosti među njima nema i nitko nije spreman pomoći onome manje spretnom, manje sposobnom? (čast iznimkama).
Žao mi je, užasno mi je žao, pokušala sam se uklopiti u ovu zajednicu i u jednom trenutku se činilo da mi je i uspjelo. Htjela sam neke stvari učiniti boljima za sve, radila sam sve što se od mene očekivalo, pa čak i više, i to sa zadovoljstvom. Pomogla sam svakome kome je pomoć trebala! Mislila sam da ću tako biti vredniji član zajednice. Međutim, to nije bilo tako prepoznato, već kao nešto loše. U međuvremenu sam izabrana i za potpredsjednicu terapijske zajednice, a sljedeći tjedan bi mi vjerojatno bile i prepuštene dužnosti voditelja grupe i glavnog higijeničara. Imala sam i nekoliko ideja za određene aktivnosti, koje bi najvjerojatnije bile usvojene. To mi je teško napustiti zato jer sam se zbog toga osjećala većom, važnijom i dodatno motiviranom.
Eto, sve to samo zato što sam se zaljubila. Zbog toga mi je žao sebe, ali više mi je žao tih ljudi, za koje vidim da uopće ne poznaju značenje važnih riječi, kao što su ljubav, dobrota, sloboda itd. Iskreno ih žalim zbog toga.
Eto, napisala sam ovo pismo zato što to moram reći i nekome izvan ove ustanove, a možda nekome i pomogne.
Ljudi, kada ste u zajednici, u savezu ste, poštujte sve članove jednako, tretirajte ih kako bi voljeli da vas tretiraju i pomažite svakome kome je pomoć potrebna. Vjerujte mi da je i to dio uspješnog liječenja i da ćete zbog toga više voljeti sebe, što će automatski jačati apstinenciju i umanjiti želju za samouništenjem.
Hvala i sretno svima,

K. M., II a odjel NPB ?Dr. Ivan Barbot?, Popovača

PTSP i alkoholizam

Priča počinje 1990. godine.
Snajperi su se pojavili na brdu kraj kojega sam cestom išao na posao. Onda su mecima probušena stakla u poduzeću.
Nakon toga progonstvo u pitomi zagorski kraj ? na kraj svijeta.
Mobilizacija.
Kraj mene snajperom u čelo pogođen kolega ?pod čokom?.
Pivo je teklo u ?potocima?. Pivo i suze.
Treća godina progonstva.
Opet mobilizacija.
Pobjedonosna ?Oluja? vratila me pod moje brdo s početka priče.
Ponovno sam počeo sanjati snajpere i smrt.
Tako je počeo PTSP.
Tko ga ima, taj je i pijanac. Ne pijem puno, ali to ljudima i nije bitno. Radije kažu da sam pijan nego PTSP-ovac.
Svatko je kovač svoje sreće.
Dva puta sam bio na bolničkom liječenju u dnevnoj bolnici jedne klinike u Zagrebu.
Ljudi su to cijenili jedno vrijeme, onda su zaboravili i ostao je alkohol u obliku bezalkoholnog piva. Ali i to je ?vrag ?.
Više ne radim u poduzeću, imam vremena za sebe.
No ostalo je sjećanje na rat i snajper čim vidim svoje ?brdo?.
Bolje mi je u progonstvu. Ne mislim na snajper.
Već tri godine ne pijem ni pivo.
A ljudi i dalje vide ?pijanca?.

Felix

Moj dolazak u bolnicu

Spas


Došlo je vrijeme rastanka, s tugom u očima odlazim i napuštam svoj dom. Za sobom ostavljam uplakanu djecu, koja nisu svjesna mog postupka. Sad se nalazim na ulici kao skitnica, jer nemam kuda poći. Lutam ulicama grada, nikako da sredim svoje misli i nađem izlaz iz ovog mraka.
Hladnoća mi para srce, ulazim u kavanu biram svoj stol. Uzimam svoje omiljeno piće i počnem tražiti utjehu koja će me malo smiriti. Tako sam prebirao stranice prošlosti čitavu večer. Svako piće je sve lakše otvaralo stranice moje prošlosti. Tražio sam svoje sretne trenutke koje nisam mogao naći. Mnogo zla se desilo u mom životu, da je sve dobre i lijepe uspomene izbrisalo. Prilazi mi jedan gost i pita je li slobodno. Nisam ništa odgovorio, jer sam bio zaokupljen svojim mislima. On sjeda za moj stol. Naruči mi piće i stade me promatrati bez riječi. Tupim pogledom vidjeh kako mu suze liju niz obraze. Tek tad sam shvatio da je to moj sin. Sav postiđen (koliko je pijanac mogao biti) prošapćem ? oprosti mi sine ?. Ustajem od stola i krenem van, a on me prati u stopu kao vjeran pas. Ulazim u drugu kavanu i naručim piće. On sjeda pokraj mene i tiho govori ?Nemoj tata više, idemo kući, sredit ćemo svoje probleme, opet će biti kao ranije ? sve na svom mjestu?. Na njegove molbe nisam obraćao pažnju, već sam nastavio piti. On je i dalje sjedio pored mene i potiho jecao, a ja sam redao čašu za čašom dok nisam počeo prolijevati. Skupio sam toliko hrabrosti i snage, uhvatio me pod ruku i izveo van. Više u njegovom glasu nije bilo molbe, već naređenja. Otpratio me do mog stana i otišao kući. Meni je ostala još jedna noć za prebiranje stranica prošlosti. Ujutro je došao sin i razgovarali smo kao odrasli ljudi ? a njemu je tek petnaesta. Na kraju sam mu obećao da će se tata srediti.
Otišao sam u bolnicu da nitko nije znao. Sedam dana je trajala potraga za mnom. Obilazio je i zvao sve bolnice dok me nije našao u Psihijatrijskoj bolnici Vrapče na Odjelu za alkoholizam. Samo me pitao ? zašto mu nisam rekao. Odgovorio sam mu: ?Obećao sam da ću se srediti?. Naš odnos više nije odnos oca i sina, nego velikih prijatelja, i više od toga. Tako me sin spasio od sigurne propasti i otvorio novu stranicu mog života. Na tome sam mu vječno zahvalan. On sad ima tatu kakvog je želio imati.

Petar M.


(Iz ? Promila ?, glasila Socioterapijske zajednice Dnevne bolnice za liječenje alkoholizma PB Vrapče)

1.7.04

Čaša

Čaša

Koliko izgubljenih dana?
Neostvarenih snova
Ostalo je iza nas?
Koliko dugo trebalo je dana
Da se probudimo trijezni
I potražimo spas?

I tko je kriv za neostvarene snove
Za tužnu istinu našu,
Za dane bez svjetla, straha ili tuge,
Što mi smo samo živjeli za čašu.

Božena, Klub ?Split?