E. Č., Klub Malešnica, Zagreb
Moj recidiv
Može li itko od vas, tko to nije doživio, zamisliti osjećaj koji se javlja kada se, nakon dva i pol mjeseca liječenja od alkoholizma i šest, sedam mjeseci apstinencije probudi, u ?samici?, otrežnjena na bolničkom odjelu za liječenje alkoholizma?! Nakon nekoliko sati spavanja, napola otriježnjena, prepoznajući lica liječnika i medicinskih sestara koji su vas ponovno primili, osjetiti SRAM. Ne onu pijanu bahatost kojom sam se ograđivala od bilo kakvih savjeta, nečije dobronamjernosti ili zluradosti, odgovarajući na glas ili misleći u sebi ?to je moj život i što vas je briga!?, nego sram i poniženje. Zar mi je to trebalo!? Zar opet?!
Da, recidivirala sam pri prvom iskušenju. Trebala mi je hrabrost za ponovnim suočavanjem s kolegama na poslu i bez imalo razmišljanja sam potražila alkohol. Popi, ću samo malo, uvjeravala sam se, sigurna da mogu kontrolirati količinu popijenog i potrebnog ?ohrabrenja?. Samo za prvi korak povratka. Dvojba je vrlo kratko trajala. Otišla sam do najbližeg kioska, kupila spasonosnu malu bočicu, popila je i pričekala njezino blagotvorno djelovanje koje počinje laganim širenjem topline u želucu, opuštanjem njegova grča i osjećaj sigurnosti.
Nakon dva-tri dana bolničkog mira i odmaranja, potpuno sam došla u stanje svijesti i budnosti, ali bez sjećanja kako sam dospjela na odjel. Ti trenuci su u mojoj glavi bili obavijeni mrakom. Vidljivi tragovi su bili izgrebene hlače na koljenima, plavilo na rukama od nekoliko vađenja krvi, možda i infuzije, i plavilo od maminih ruku koja me grčevito držala dok me dizala, vukla do taksija i dopremala u bolnicu.
Uslijedila su njezina pitanja i podsjećanje na to kako me pronašla, nazivajući me na mobitel. ?Nisam znala što ću, pokupiti tebe i kako i kamo da te smjestim, ili da skupljam stvari razasute po ulici?, rekla je ni ljuto, niti tužno, već rezignirano, zabrinuto i očajno. Sve je bilo važno, jer sam se oko 11 sati vraćala s dijela obavljenog posla, koji je trebalo okončati pisanjem izvještaja u redakciji. Sve je prikupljeno i sve je zajedno sa mnom završilo na spomenutom odjelu za alkoholizam. Spisi, bilješke, dokumenti ? i ja. Ostao mi je još jedan mučni dio, javiti na posao gdje sam. Jedina olakšavajuća okolnost je bila ? neka se liječi.
Prema nepisanom pravilu, a zahvaljujući terapiji, uslijedili su dani smirivanja, usredotočenja na liječenje. Ipak, ma kako crno izgledalo, nije sve bilo izgubljeno. Naime, došla sam k sebi, smirila se, prihvatila liječenje kao slamku spasa i usmjerila sve snage u konačno otrežnjavanje i novi život dosadašnjeg ovisnika o alkoholu. Borba je tek započela.
Kako izdržati? Liječenje u bolnici pokazalo se kao najmanji problem. Otrijeznila sam se, riješila alkohola, upoznala mnoge ljude, iz svih društvenih slojeva, s istim problemima, ali s različitim uzrocima. Alkohol ne bira karakter, obrazovanje, spol, dobrotu, ili bilo koju drugu ljudsku osobinu i vrijednost. Nema diskriminacije, svi smo ovisnici. Prekomjerno smo pili. Alkohol je bio univerzalno rješenje, uzrok zavaravanja i odgađanja rješavanja problema ? barem za jednu večer ili noć rasterećenja i užitka. Sve do sljedećeg jutra, najgoreg oblika mučnine i dvostruke doze očaja. A onda s alkoholom ispočetka, plivanje u ?blagostanje? do utapanja. Kako bi uopće započeo novi dan, moraš najprije piti. Najvažnije je bilo ?pripremiti? se za radni dan i izdržati ga. I tko je uopće izmislio stihove ?i tebe sam sit kavano?? Prisjela mi je svaki put!
Počinjalo bi u kafićima u blizini radnog mjesta. Uz dobro društvo, spontani rast raspoloženja, nerijetko nismo ni odlazili kući, već u ?matični? kvart. Razlozi pijenja više nisu bili važni ? od nečijeg rođendana do bezrazložnog pijenja, inspirirani i glazbom koja bi u trijeznom stanju bila nepodnošljiva. Redale su se runde, ?škvadra? se skupljala.
Umjereno piti, uživajući u čaši-dvije crnog piva, pa pomalo pojačavajući dozu do oblokavanja alkoholom koji nam je ?padao na pamet?, počela sam pod ?stare dane?, oko svoje 40.-te godine. Spletom okolnosti, društva i moje volje. Nitko me nije na to tjerao. Svidjelo mi se tako živjeti, a onda je sve izmaklo kontroli. U tim sam alkoholiziranim vodama upoznala dečka, mirnog, tihog i povučenog, ali ? uz šank. Počelo je intenzivnije druženje, razgovori, izlasci, dok se i on nije ?opustio?, odnosno prepustio. Dobar, krasan, ali prepun psihičkih i inih opterećenja, životnih promašaja, frustracija. To je možda bila isprika za moje pijenje, ali uz osjećaje koji su bile obostrani, ?pala? sam na njegovu tužnu životnu priču i osjećala se kao pozvani Mesija koji će ga izvući iz pakla ? tragajući mu za poslom i noćima trijeznih ili polupijanih razgovora. Ublažavajući njegove padove, razočaranja i promašaje, upadala sam u svoje.
On je nastavio sa svojim načinom života, a ja sam potonula u nešto, meni do sada nepojmljivo.
Majka mi nije zatvorila vrata, ali je proživljavala i, nadam se, prošla kaos. Ovim liječenjem, nadam se ? zauvijek.
J. I., Klub ?Stara Tkalča?
Moja rehabilitacija
Zovem se Boris F., rođen 1955. godine. Nalazim se na liječenju u Dnevnoj bolnici. Na prvome sam liječenju bio 1994. godine u Vikend bolnica i nakon toga apstinirao šest godina. Razlog mojemu drugom liječenju bio je liječiti se, ili se dokrajčiti ? metafora, ali je upravo bilo tako. Vratio sam se pijenju žestokoga alkoholnog pića (lozovača). Mislio sam da mi se to nikad više neće dogoditi, ali, eto, dogodilo se.
Sadašnje je liječenje na mene utjecalo jako dobro, a utječe i dalje, jer dok ovo pišem, još uvijek sam na liječenju. Prihvatio sam svoje liječenje (dobrovoljno), shvaćajući da mi je ovo možda zadnja šansa da se izvučem iz velikoga zla, da počnem opet živjeti punim životom, da postanem opet normalan, punopravan član društva u svakom njegovu djeliću. Mislim, da sam tijekom liječenja dovoljno aktivan, a i dalje ću biti, ako ništa drugo radi savjeta drugima, svakomu tko me želi poslušati ? o tome što znači biti ovisan o alkoholu i kakvo je to zlo.
Tijekom liječenja shvatio sam da kod mene nema nikakve sredine, nikakvih nijansi ? ili je crno, ili je bijelo. Znači, ili piti i postati zadnji talog društva, kojemu je svejedno gdje je tko i što tko radi. Bitno je samo zajedno piti, (dakle, crno ), ili bijelo - znači prestati piti, potpuno apstinirati dugi niz godina, kao ja u vrijeme prve apstinencije kad sam šest godina normalno živio, funkcionirao, bio ravnopravan član društva u svim njegovim dijelovima.
U mojoj ovisnosti bilo je svakojakih problema, počevši od komunikacije s društvom, pa do osamljivanja, otuđivanja (potpunog) od društva. Bilo je ispada, tj. svađa s poznatima, čak i s prijateljima i dobrim znancima, pogotovo s nepoznatima.
Tijekom liječenja počeo sam se mijenjati, krenulo je na bolje. U osobnome životu počeo sam opet biti funkcionalan, normalno živjeti, pomalo raditi honorarno kod prijatelja. Popravila se istodobno i situacija u obitelji ? mama je postala sretnija, zadovoljnija. Pomažem joj u svim kućanskim poslovima. Odem tri-četiri puta u tjednu na plac. U stanu je sve kako bi trebalo biti kad normalno funkcioniram, tj. kad apstiniram. Mama ima već 80 godina pa sve teže obavlja kućanske poslove. Sve to polako pada na moja leđa. Ako nisam u normalnu stanju, ništa nije kako treba. Uopće, stan je bio stalno u neredu ? zapušten, posvuda prašina, neoprano suđe i sve što ide uz neodržavanje stana.
Očekujem da će moja apstinencija potrajati što duže, daj Bože, do kraja života. Znam da će to biti mukotrpna, iscrpljujuća borba sa samim sobom, da će mi trebati mnogo snage i pameti, pogotovo ovo zadnje ? sve ono pametno i dobro, sve ono što sam i koliko sam uspio dosad naučiti u životu.
Očekujem da ću tijekom apstinencije promijeniti svoj odnos prema samomu sebi, tj. da ću ponovno steći samopoštovanje, cijeniti samog sebe i držati do svoga dostojanstva, početi raditi na samomu sebi. Nastojat ću napraviti nekoga reda u svome životu, počevši od osnovnih stvari ? reda u kući, higijene, i svega ostalog što uz to ide, pa do svih ostalih aspekata moga života, uključujući i komunikaciju u društvu, odnos prema društvu, poštivanje svojih bližnjih u svim njihovim pravilima, tj. normama koje uz to idu. Odnos u obitelji će istodobno biti bolji, na prvome mjestu odnos prema majci, prema susjedima,. prijateljima, dobrim znancima i svima onima do kojih mi je stalo. Majci ću više pomagati, paziti više na nju, izlaziti samo u slobodno vrijeme, da joj koliko-toliko uljepšam njezine staračke dane i odužim se za sve one loše trenutke koje sam joj znao priređivati. Nastojat ću da slobodno vrijeme što bolje iskoristim, opet hodati po krilima, čitati knjige, proučavati sve o sportu, što mi je zapravo hobi i strast.
Uglavnom, počet ću se baviti samim sobom i onim stvarima koje najviše volim, koje me oduševljavaju, mogu slobodno reći, a to sam već i prije spomenuo, kino, sport, knjiga, stvari koje su me zanimale i oduševljavale u mojemu normalnom životu, život bez alkohola, kad sam normalno funkcionirao.
Posebno sam zahvalan na svakoj pomoći čitavoj terapijskoj zajednici, mojoj grupi, sestrama , socijalnim radnicama , doktorima, a posebno mojoj doktorici. Da nije bilo nje i moga prvog liječenja, vjerojatno danas ne bi bilo ni mene, člana terapijske zajednice Dnevne bolnice za alkoholizam KB "Sestre milosrdnice" u Zagrebu.
B. F.
Put nule
Bio sam i bit ću sve dok se krug ne zatvori i sve dok nečiji tuđi krugovi prestanu preklapati moj krug. Moj život započinje u točki koja se u tome trenutku zove ?rođenje?. On također završava u toj istoj točki, ali se ona tada zove smrt. Opisana kružnica čini moj život. To je kao kada plus i minus spojeni u krug daju nulu, koja je savršena zato jer nije ni pozitivna ni negativna, nego je u potpunoj ravnoteži - u nuli. Sasvim prirodno. Zašto? Pa čovjek je dio prirode u kojoj svaki dan počinje svitanjem, opisujući krug, završava sumrakom. Svaka godina počinje proljećem, a završava zimom, u onoj istoj točki u kojoj je i počela. Samo okolnosti čine godine različitima, pa tako i naše živote.
Poklapanja različitih krugova čine odnose u okolnostima i njih moramo dovesti u nulu da se ti i takvi krugovi više ne bi poklapali. Naš se izbor sastoji od privida koje uvjetuje kut gledanja, koji tijekom vremena mijenjamo i takvim kretanjem ponovno stvaramo krug.
Sve religije svijeta, sva duhovna učenja, svi društveni sustavi, sva društvena uređenja, cijeli globus, sav svemir, sve na ovome svijetu i oko njega, uključujući i njegov najmanji dio, nastoji biti u ravnoteži, odnosno u nuli. Bilo kakvo ili bilo kakva događanja, bilo na jednu, bilo na drugu stranu, dovode do neravnoteže, odnosno nekog poremećaja. Takve poremećaje, sukladno razini na kojoj se događaju, verificiramo: potresima, radovima, mržnjom, inflacijom, padom režima, nevremenom, radošću, rođenjem, smrću itd. Ako promatramo vlastiti život, složit ćete se s tvrdnjom da on podrazumijeva i uspone i padove, koji su uvijek posljedica vlastita djelovanja, bilo u pozitivnome bilo u negativnome smislu. Učeći iz vlastitih ili tuđih životnih iskustava, stječemo životno iskustvo koje nas uči da, ako dobivamo na jednoj strani, na drugoj neminovno gubimo. U tim se spoznajama javljaju poremećaji koje po pravilu ?kasno? uočimo i shvatimo.
?Kasno? je priloška oznaka za vrijeme, a vrijeme ne postoji, ono je izmišljotina, sukladna čovjekovu načinu shvaćanja i mišljenja. Kako? Jednostavno! Zamislite uobičajen vremenski okvir u nebrojenim životnim krugovima, ili unutar samo jednog kruga. Da! Sve počinje i završava u jednoj točki. Ne postoji ono što je bilo, niti ono što će biti, postoji samo sada, a upravo sada se moje sutra ogleda u mojem jučer i točka. Eh, baš ta točka počinje i završava krug, a čovjek, ograničen, nesavršen, ?ćoškast?, nikako ne može shvatiti krug. Put nule je način koji nas uči da vlastiti životni krug održimo u potpunoj ravnoteži, ne remeteći prirodni slijed stvari unutar ostalih životnih krugova. Tek tada ćemo biti u stanju shvatiti krug i postat ćemo nula, odnosno ništa, što je zapravo grafički prikaz kruga.
Ovo što ste upravo pročitali je moja osobna životna filozofija, koju pokušavam slijediti. Naime, bavim se alternativom već 14 godina radeći astrologiju i rune, u smislu pomoći ljudima. Puno sam u životu čitao i učio, vezano uz razne alternativne tehnike, religijska učenja, ezoteriju itd. Shvatio sam, tijekom vremena, da sve skupa ima za ulogu uravnotežiti čovjekov entitet, uskladiti ga i s prirodom i sa samim sobom, a samim time i s drugima s kojima čovjek dolazi u dodir na bilo kojoj razini. Vizualno, sve to skupa nalikovalo mi je kotaču bicikla na kojem ima puno ?špajli?, a sve one vode u centar. Tako i sva učenja ovoga svijeta predstavljaju jedan put, odnosno jednu žicu, koja nas s oboda kruga vodi u centar. Vlastiti izbor se očituje baš u izboru žice ili ?špajle?, odnosno puta kojim ćemo krenuti. Svatko bira svoj put prema vlastitom shvaćanju, nahođenju, mogućnostima i okolnostima. Ja sam, prema vlastitom izboru, izmislio i pokušao sebi objasniti i modelirati vlastitu špajlu, uzimajući je kao univerzalnu, ali ipak sveopće prihvatljivu i objašnjivu, koja će me odvesti u centar i nazvao je ?PUT NULE?.
Zašto sve ovo pišem i kakve to ima veze s alkoholom i alkoholizmom uopće? Pa, ima, i to velike. Pokušat ću to objasniti baš izrazom put, i to put kroz osobna iskustva. Kad sam donio odluku da krenem takvim putem, nisam postavio nikakve uvjete niti sam razmišljao o stranputicama, niti o opasnostima, niti o koristi, niti o vremenu. Imao sam pred sobom put s ciljem i vlastitu odluku.
Dakle, krenuo sam sa svim svojim manama i vrlinama i s jednom razinom svijesti, koja me je i potaknula na takvu odluku. Prvi koraci su bili sitni i bojažljivi, puni straha i nesigurnosti. Povremeno sam zastajao na putu da skupim snage ili da se osvrnem oko sebe kako bih vidio što se sve dogodilo. Pokatkad sam stao da se odmorim, pokatkad se put nije vidio od magle, mraka i raznih drugih nepoznanica na samome putu. Na njemu su vrebale svakakve opasnosti i izazovi za moju osobnost. Tako sam, u jednom trenutku, skrenuo s puta, želeći poći prečicom koja me dovela u slijepu ulicu, zvanu alkohol. Bilo je u toj uličici puno vrata koja su se činila kao izlazi. I ja sam nasumce odabrao jedan. U svojoj naglosti nisam vidio natpis na vratima na kome je pisalo ?sukob sa zakonom? . Vrata su se za mnom zatvorila uz tresak. Zastao sam osupnut od straha i očaja . U mraku su glasovi dozivali: ?Vrati se? ? draga pijana lica kupala su se u alkoholu klateći se u ritmu ispijanja novih i novih boca i čaša. Neki drugi mrski ljudi, poznati i nepoznati, vikali su mi: Pijanico! Dokle tako? Pogledaj se, što radiš? Kako to izgledaš? To je u meni rađalo nedoumicu o tome što učiniti sad? Bojažljivo sam se počeo osvrtati oko sebe i u jednom trenutku opazio u mraku tanak tračak svjetla, što se sramežljiv probijao odnekud. Pažljivo gledajući i slušajući, razaznao sam šapat koji je objašnjavao što je to alkoholizam i alkohol. U tom se trenutku u meni javila spoznaja da je Bog za mnom zatvorio vrata, ali je istodobno otvorio prozor, u smislu kluba liječenih alkoholičara. Pružena je nova šansa, kao prijateljska ruka koja me je vratila natrag na put kojim sam krenuo. Shvatio sam da na putu nisam sam i da se, dok hodamo putem, neki i vraćaju za koje smo mislili da su za nas izgubljeni.
Osjećaj olakšanja daje mi snagu, spoznaja da nisam sam dodatno me hrabri i potiče. I hodam, evo već skoro godinu dana, shvaćajući da se uska staza i od mojih i od tuđih koraka širi, povećava, poravnava, pretvara se u cestu. Hodat ću i dalje ne radi sebe, ne radi drugih, nego radi same ceste, jer svi mi, koji idemo tom cestom, jednoga ćemo dana postati sama cesta i po nama će puno lakše netko drugi nalaziti put i smatrati ga svojim.
Zato vam se, evo, javljam s tog našeg puta, za koji kažem da je moj, a vi ga zovete svojim. Zapravo, nema veze čiji je to put, glavno je da smo u vezi i da svi hodamo ?našim? putem. Pa, ? puno pozdrava i hvala vam ? krenimo! Put je dug.
Mladen Topolovec,
OKLA Turopolje, Klub Susedgrad
